SHOW REVIEW

Sting kicerski devastirao ''Police'' i svoju bolju glazbenu prošlost...

Stingova je sreca u tome da je istim pjesmama uspio u potpunosti promijeniti strukturu svoje publike.

Sting je krenuo na turneju 'Symphonicity', na kojoj pracen londonskim Kraljevskim filharmonijskim orkestrom izvodi kvaziklasicarke verzije svojih pjesama, u vrijeme kada su njegovi upuceniji obožavatelji diljem svijeta opravdano uvjereni da su najbolji koncerti i dani debelo iza njega.

No, za razliku od fanova iz zapadnog svijeta koji su oni su imali priliku uživu gledati i slušati Stingove vrhunce, njegovi su hrvatski obožavatelji, na žalost, u znatno drukcijoj situaciji. Koncert u srpnju 1997. godine u pulskoj Areni bio je vrlo dobar - u to vrijeme Sting je kao autor i kreativac još imao što za reci, a bend je bio nafilan glazbenicima gladnima jazzy rasviravanja - no prije toga nismo mogli iskusiti iz prve ruke ništa od tih njegovih velikih faza. Cak smo propustili i priliku cuti kako zvuce povratnicki koncerti ''Policea'' 2007. godine, pa je stoga vec drugo njegovo ukazanje u dvije godine s nerockerskim programom, ruku na srce, nešto poput skupljanja Stingovih mrvica.

Na žalost, idemo li s pretpostavkom da Sting još uvijek najveci dio obožavatelja vuce iz vremena ''Policea'', vecerašnji koncert u zagrebackoj Areni pokazao je da na turneji 'Symphonicity' pjesme novovalnoga punk-reggea trija trpe najvece štete. Možda je imalo nekog šarma slušati razbarušenu simfonicarsku 'Roxanne' u mjuziklu ''Moulin Rouge'', ali, da se radilo o originalu, nikada ta pjesma ne bi postakla ni upola to što jest.

A kada još sam autor tako neprirodno eksperimentira s jednom od najjacih pjesama u svojoj karijeri, cija su suštinska sirovost i jednostavnost u potpunom srazu s klasicarskom pompoznošcu (vjerojatno je još gore prošla frankensteinovska 'Next To You'), doista bismo mu porucili da se, dok opet ne okupi neki pristojan bend, ovdje više ne pojavljuje.

No, publici koja danas razdragano plješce Stingu živo se fucka za ''Police'' jer je on uspio istim pjesamama posve promijeniti strukturu svoje publike. Velik dio od desetak tisuca nazocnih bio je jednako razdragan vidjeti njega na sceni koliko i ''Šeherezadinog'' tumaca Onura u publici, što poprilicno govori o razini zahtjevnosti ''klasike'' u obradama. Zapravo, dvoipolsatni koncert zvucao je kao simfonija vjerojatno jedino za vrijeme pjesme 'Russians', dok je ostatak zvucalo kao kvaziromanticarsko kicersko devastiranje Stingove zaostavštine ('Every Little Thing She Does Is Magic') ili kao da je netko iz originalne glazbene podloge skinuo rock instrumente i ostavio gudace iz pozadine, prepoznatljivije gitarske pasaže i dio bubnjeva.

Ukratko, nisu se proslavili ni Sting, ni Kraljevski simfonicari - u najboljem slucaju, zvucali su korektno, osobito u pjesama koje nisu doživjele nikakve posebne promjene poput 'Englishman In New York', 'I Hung My Head', 'Shape Of My Heart', 'Moon Over Bourbon Street' i elegicne 'Fragile' izvedene za bis. Pa i tada ostaje iznanadujuce da se na sceni nalazi 40 glazbenika, a zvuk nije imao boju, snagu ni volumen. Phil Spector vjerojatno bi to nazvao zlocinom protiv glazbe, dok bi ugladeniji George Martin vjerojatno nekim diplomaticnijim nacinom dao do znanja da bi se ''imalo tu što za popraviti''.

Stingu se mora priznati da na sceni djeluje kao da uživa u tome što radi, ali ni kod njega ni kod Kraljevskih simfonicara ne osjecaju se neko nadahnuce ili osobit razlog za ovu simbiozu koja je, unatoc svim manama i ogranicenjima, manje zahtjevnom slušatelju mogla osigurati poneki zabavan i upecatljiv trenutak.

© Vecernji by Arsen Oremovic

(0) Reviews and Comments